Kiparstvo – osnovni pojmovi

kiparstvo_klasicno

Kiparstvo, također skulptura (lat. sculpere = sjeći, rezati) i plastika (grčki plassein = oblikovati) grana je likovne umjetnosti; vrsta likovnog izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima – skulpturama; umjetnost oblikovanja volumena u prostoru.

Za razliku od slike koja ima samo dvije dimenzije (visinu i širinu), kip ima i treću – dubinu; kiparsko djelo se može osjetiti, odmjeriti, pa i “pročitati” dodirom ruke, tj. taktilno – opipati. Stoga kiparsko djelo promatramo drukčije nego sliku. Da bi smo ga sagledali u cjelini, valja ga vidjeti sa svih strana. Za razliku od slike koja ima samo jednu kompoziciju, kiparsko djelo sadrži toliko kompozicija, koliko ima kutova gledanja (svakim pomakom motrišta gledanja mijenja se odnos dijelova skulpture prema cjelini).

Kipar je umjetnik koji se bavi kiparstvom. Njegov zadatak je da oblikuje (modelira) materijal s kojime radi, kao što su glina, kamen i sl. Kiparstvo je umjetnost trodimenzionalnosti, stoga se naziva i prostorno-plastičko oblikovanje. Kakve će oblike kipar stvarati ovisi o materijalu koji može biti savitljiv i rastezljiv – kao što su glina, plastelin, vosak, koji dopuštaju da se obliku dodaje i oduzima, dok primjerice drvo, kamen ili bjelokost, zbog krutosti građe, omogućuju samo oduzimanje.

Javni kipovi, sakralni i profani, podizani su svecima i ljudima, pobjedama i porazima, znanstvenicima i vojskovođama, umjetnicima i državnicima, običnim ljudima, u spomen na različita zbivanja i pojave. (Npr. Požega i Osijek – “kužni pilovi”, Zagreb – “brončani Šenoa”, “Matoš na klupi” …). Uz to, kiparstvo se služi nebrojenim materijalima, ali su sva klasična kiparska djela oblikovana u drvu, kamenu, mramoru ili bronci. Svakom materijalu odgovara neka kiparska tehnika.

Kiparske tehnike ili tehnike prostorno – plastičkog oblikovanja su svi materijali i način njihove upotrebe pri oblikovanju nekog skulpturalnog (kiparskog) djela.

Tehnički kiparska ostvarenja dijelimo u tri grupe:
– djela koja umjetnik oblikuje sam, od skiciranja do konačne izvedbe (klesanjem, modeliranjem ili konstrukcijom)
– umjetnik djelo izrađuje do određenog stupnja sam, a za konačan izgled potreban je tehnološki postupak ili pomoćnici (npr. klesari)
– umjetnik izradi samo model, a pravi oblik djelo dobiva lijevanjem

Dva su osnovna načina kako nastaju kiparski oblici: modeliranjem i klesanjem (tesanjem). Modeliranje je npr. kada kipar bezobličnu masu gline modelira (oblikuje) rukom, pritiskivanjem ili razvlačenjem, dodavanjem ili oduzimanjem. Kada se glina osuši ili ispeče, skulptura se stvrdne i dobiva konačni oblik koji se može umnožiti (npr. u bronci) ako po njemu napravimo kalup. Modelirati kipar može i u nizu drugih tvari: papiru, kartonu, metalnom limu, sintetičkim materijalima, staklu (lijevanjem), čeliku i dr.

Klesanje ili tesanje podrazumijeva da se iz većeg volumena građe – drva, kamena, mramora, gipsa – odlamanjem, odsijecanjem, ili klesanjem oblikuje manja željena forma.

Aristotel: “… kao da je oblik bio zarobljen, utopljen u masu, a kipar ga je oslobodio odstranjujući suvišnu, vanjsku oblogu …”

Izvor:  wikipedia.org, wapedia.mobi

---